Neki je mladi pjesnik zapisao: „Ja ljubim naraštaj budućih stoljeća. Moja je najblaženija nada. . . da naši unuci budu bolji nego što smo mi…“ Ovaj mladi pjesnik prepoznaje svoje nedostatke, nedostatke predaka, zato moli da oni koji će doći poslije njega budu bolji. Svatko od nas, nalazi se na putu tog boljega.
Isprepleteno, malo o Ivanu, malo o nama, razmišljajmo o Ivanovoj ulozi kao Preteči i našoj ulozi u prenošenju vjere našim potomcima.
Ivan je živio predaju otaca ali je kao Preteča nastojao postići bolje. Svatko je od nas nasljednik onog što je netko živio da bi mi bili bolji. Ivan je naslijedio predaju predaka, ali prepoznao je i svoj zadatak i izvršio ga. Poznajemo li mi predaju otaca, u toj predaji prepoznajemo li svoj osobni zadatak i koliko ga nastojimo ispuniti. Ivan pozna ono što je primio. Primio je ono što je Abraham započeo, i na tom putu ispunjava ono što je primio kao svoj osobni zadatak.
I ti ispuni ono što je započeo netko prije tebe u tvojoj obiteljskoj lozi, i ne prekini te niti. Svatko je od nas u nasljednoj liniji od svojih predaka prenositelj vjere otaca.
Još uvijek, debelo baštinimo ono što su nam ostavili u nasljedstvo predci. Nadam se da se od nas nitko ne stidi svojih časnih preteča, predaka i prethodnika.
U objavljivanju Boga među ljudima od Abrahama pa do Isusa Krista jedan od važnih karika bijaše Ivan Krstitelj kojega se Isus nije zastidio nego je isticao da veći od žene nije rođen.
Na putu vjere u tvojem obiteljskom rodoslovlju, hoće li se moći za tebe reći da si i ti bio jedan od onih koji je časno u nasljedstvo prenio ne zatamljenu iskru vjere.
U rodoslovlju vjere Ivan je Isusov Preteča, njegove riječi i njegovi postupci bili su zrake svjetlosti koje su osvjetljavale Isusa Krista. Djelovanje Preteče je uspjelo, pripravio je put, onome koji dolazi poslije njega. Ivanovim djelovanjem Kristu je otvoren put uspjeha. Ivan je sve učinio što je bilo do njega da bi onome koji je „poslije njega“ osigurao i omogućio daljnji rast i napredovanje.
Ne bi bilo dobro da mi svojim postupcima narušimo nasljednu liniju razvoja vjere i baštine koju smo primili od svojih predaka. Ono što je Ivan primio od Abrahama, to predaje dalje. Ono što smo mi primili, usavršimo i predajmo dalje.
Ivan nije bio jedan izolirani događaj i gotovo je. Isus Krist nije bio jedan izolirani događaj i gotovo je. Što će bit s tobom? Hoće li ti bi pojavak i nestanak ili će iskra vjere tvojih otaca sjati u vjeri tvojih potomaka.
Baš kao što je Isus imao svoga Preteču, tako je i njegov prethodnik imao svoje prethodnike. Svi su oni izgrađivali svoj dio puta. Sjetimo se Elizabete i Zaharije, pa onda sve do Abrahama, Izaka i Jakova.
Dok mi danas izgrađujemo svoj kršćanski identitet, sjetimo se kako smo i mi imali preteče, ali ne zaboravimo ni svojih nasljednika. Zajedno sa svojim pretečama, svojim prethodnicima, svojim precima, isto tako zajedno sa svojim potomcima i svojim nasljednicima nismo izolirani otok nego smo jedan jedincati Božji plan spasenja čovječanstva.
Upitajmo se: svojim životom, pripravljamo li put susreta s Kristom za naše nasljednike ili ga onemogućavamo? Jesmo li mi svojim potomcima najbolji svjedoci Isusa Krista; svjedoci poput Ivana Krstitelja.
Ne vrijedi nam pronalaziti pogreške svojih prethodnika i svojih predaka. Ili, nije dobro svoje pogreške opravdavati propustima predaka. Oni su dali svoje svjedočanstvo u njihovim životnim okolnostima. Na nama je ne da sudimo svoje pretke, nego da svoju zadaću izvršimo što možemo bolje.
Ne zaboravi, i ti si nekada i nekome bio „buduća generacija“, ono što je onaj mladi pjesnik s početka pjevao. Zato te sada taj mladi pjesnik i može upitati: jesi li „bolji“.
Nama je preuzeti zadaću od Boga i zadaću od svojih predaka i svjedočiti u sadašnjem trenutku, našem životu, našim životnim okolnostima, svjedočiti budućim pokoljenjima, prenijeti im povjerenje koje nosimo i živimo. Neka naše svjedočanstvo našim nasljednicima bude blagodat, a ne opterećenje.