Ne boj se bojati

pas i mačkaSv. Pavao u poslanici Korinćanima kaže: “I sam se pokazah slabim, bojažljivim i drhtavim” (1 Kor 2,3).

Neka je žena čekala autobus na nekoj autobuskoj stanici koja je poznata po mnogim zločinima. Dok je čekala autobus, pristupio joj je policajac i upita je: “Gospođo želite li da zajedno s vama čekam autobus?” “Ne, nije potrebno”, odgovorila je žena i dodala “ja se ne bojim.” Oprostite gospođo: “Ali ja se bojim”, promrmljao je policajac. “Hoćete li vi sačekati autobus sa mnom?”

Treba nekada biti hrabar pa priznati da se bojiš, da te je strah, da si nesiguran. Bojimo se ne samo nekoga tko bi nas mogao napasti, nego iz dana u dan bojimo se nekoga i nečega, strah nas redovito prati.

Strah nije dobro potiskivati u stranu svoje lažne hrabrosti. Kao i sve drugo, tako i strah ako ga želimo pobijedili moramo ga najprije priznati. Sv. Pavao se nije stidio priznati da se plaši. On kaže: “… pokazah se slabim, bojažljivim i drhtavim” (1 Kor 2,3).

Poneki se znaju strahom pravdati. Strah ne bi trebao biti nešto što nas opravdava, nešto što nas sprječava da ne činimo ono što trebamo činiti.

Sv. Pavao je bio u strahu, ali ne bježi činiti, djelovati. Pavao je u strahu, strašljiv, ali Bog ga ne bježi  upotrijebiti. Nije se Pavao oslobodio straha, uvijek ga je sa sobom nosio, ali nije prestao činiti dobro. On kaže da se u njegovu djelovanju dogodilo „očitovanje Duha i snage.”

Ne bojmo se suočiti sa svo­jim strahom, oslonimo se na Boga i ne bojmo se činiti ono što smo zamislili.

Konačno priznati da se plašimo nije kukavičluk, nego priznanje da smo ljudi. Netko je rekao: „Učinite ono čega se bojite, pa će strah nestati“.

Naš narod kaže: „Prekrsti se i ne boj se“. Kada te je strah u Boga se pouzdaj i straha će nestati (PS 56,4).