U sadnji smilja pokazala se prilika za rad na zemlji u Hercegovini. Mnogi su zaorali njive, a desetci osoba i domaćinstava su se dali u kultiviranje brda i hercegovačkih kamenjara. U posljednje dvije tri godine na desetke tisuća struka smilja je posađeno. Hoće, pokazalo se i sada, Hercegovac raditi i živjeti u svojoj Hercegovini. Ali u radu razmišlja i moli da ga se ne iskorištava i ne vara u obradi imanja kao što ga se iskorištavalo u sadnji duhana u prošlom sistemu. Međutim pokazalo se da ni sada ne ide kako treba. Otkup smilja prošle godine je govoren za cijenu do pet maraka. Međutim, već početkom 2016. počelo se govorkati da će cijena ići dolje. Ipak se nadalo i vjerovalo da neće ići previše nisko. Početkom svibnja počelo se govoriti o cijeni oko tri marke, ali već sada početkom srpnja kada se stupilo u otkup, cijena je otišla ispod tri marke. Mnogi se razlozi navode zašto se tako dogodilo. Međutim po srijedi je nepoštenje. Ako se govorilo prošle godine o jednoj cijeni i tom se cijenom motiviralo ljude da krenu u pripremu imanja i sadnju smilja, moralo se zadržati govorenu cijenu. Od poštenja i razgovora se palo u formiranje cijena „kako se komu prohtjelo“. Naš narod bi rekao „nije dobro“. I nije dobro, da se sadioce smilja odmah u početku “ubija u pojam” s niskom cijenom. Ovogodišnje smilje se moralo otkupiti po govorenoj cijeni, a za slijedeću berbu i sadnju razgovarati o novoj cijeni. Da se negdje „ispod stola“ obori govorena cijena tako nisko, da se prepolovi, je nepoštenje…