Don Dragan Filipović bio je planirao sudjelovati na “Klapskoj večeri svjetla” u Kruševu na Svijećnicu. Bilo je razloga pa nije sudjelovao. Međutim, mislima i duhom bio je u Kruševu i napisao slijedeće riječi o značenju klape i klapskog pjevanja kod Hrvata.

“Ima tome godinâ, kad više ljetâ obijah njemačke bauštele. Sjećam se jednog Hansa – baufirera – kad u Regensburgu rušismo samostan i od njega gradismo starački dom… Jedan dan na pauzi on  me upita: „Kako je moguće da u Hrvatkom primorju (Dalmaciji) oni ljudi iziđu iz maslinika ili vinograda, onako škrto obučeni u radno odijelo i bez ikakve pripreme, počnu četveroglasno pjevati?“ A ja mlad i došao iz podneblja gange – dvoglasja i još sa škrtim njemačkim, pričah da je to izvorna dalmatinska pisma koja se desetljećima gaji i pjeva u tom dijelu Lijepe naše.

Eh, da mi je sad sresti onoga Hansa moga baufirera iliti poslovođu… Ma ne bih mu ja prigovorio što nas je gonjao k’o Bog maglu, jer meni nije bilo teško raditi, nego bih mu rekao:  Klapsko pjevanje je tradicionalna hrvatska vokalna glazba, podrijetlom s juga Hrvatske (Dalmacije), najviše iz primorskih i otočkih krajeva. Izvodi se i u urbanim, ali i ruralnim sredinama. U prosincu 2012.  god. UNESCO je uvrstio klapsko pjevanje na popis nematerijalne svjetske baštine u Europi. Pjeva se višeglasno, bez pratnje glazbala. Izvorno se pjeva “na uho”. Pjesmu povede najviši glas, a zatim se uključuju i ostali pjevači, pjevajući istovremeno s vodećim glasom. Bitno je naglasiti “najviši glas”, jer su se prijatelji udružili, formirali klapu zato što su prijatelji, što su se povezali u društvo kao skladne duše, koje će i skladno pjevati. Izvodi je skupina pjevača kojih je obično od 5 do 8. Kasnije su se uvele i ženske klape kao i mješovite. Seobama Hrvata iz krajeva gdje je izvorište klapske pjesme u druge krajeve Hrvatske /Zagreb, hrvatska dijaspora/ svijet je upoznao i spoznao ovu vrstu naše autohtone glazbe. Još bih rekao mom Hansu kako je s vremenom klapska pjesma stekla popularnost i među Hrvatima koji nisu rodom iz klapskih krajeva, ali jesu naslonjeni: srcem, laktom i uhom na te krajeve. Stoga, ako se Neretva na svom izvoru probija kroz strme litice, oporo žubori /kao ganga/  niz oštre stijene… ona se tekući razlijeva i šumi široku i skladnu pjesmu grleći svoje obale, stijene, vrbe, vinograde, plaže i maslinike. Njezini su glasovi mirni i skladno se raspršuju, plove dodirujući kamen, melodijski poskakuju, prelijevaju se  poput vala, skladno kadencirajući, vraćaju se istom izvoru, moru.

I ovdje je naš radnik, težak osluhnuo tu ljepotu iz susjedstva  i ugradio pjesmu u svoj tvrdi i žuljavi dlan, u samotnu ali i zajedničku skladnu  molitvu. I još bih rekao mome Hansu da i ovdje pjeva težak. Pričao bih mu kako klapska pjesma u mom kraju stvara prijatelje, ujedinjuje ljude, miluje kamen, obilazi maslinike, njeguje lozu, čeka smilje, ljubi Neretvu i njome pliva u beskraj, u more. Pričao bih mu kako i ovdje ta plemenita kultura raste, odjekuje, oplakuje nesretne ljubavi, zaljubljene i sretne veliča, ali ljubi i jedne i druge. I još bih rekao mom baufireru da se kolijevka klapske pisme proširila, povećala te se sada i ovdje s njom rađa i umire.  I koliko se god nekima činilo da je to izražavanje “grubo” kroz gangu i bećarac, tako je sada  “nježno” kroz klapu i klapsku pismu. I nas je večeras u Kruševu ta ljubav prema ljepoti, tj. Klapi i klapskoj pismi okupila i ujedinila. I još bih rekao mom baufireru Hansu: Dođi večeras u Kruševo da vidiš, čuješ i da se diviš. Sritno klapaši i klapašice!”